Tai Chi Chuan

Kategorija: Spirit & living

Taiji Quan (Tai Chi Chuan) - borilačka vještina, meditacija u pokretu, način života ili sve od navedenog? Taiji Quan (Tai Chi Chuan) se dovodi u vezu sa raznim stvarima, spominje se kao odlična kineska ritmična gimnastička vježba koja je nekada davno bila borilačka vještina, pominje se i kao „meditacija u pokretu", ali i kao način poboljšanja zdravlja života ljudi.  Prema nezvaničnim podacima, Taiji Quan (Tai Chi Chuan), u raznim oblicima,  vježba oko 300 miliona ljudi u svijetu.

Kako bismo bolje upoznali ovu vještinu, moramo krenuti od samog korijena i vratiti se duboko u prošlost. Kao pripadnici jedne od najstarijih civilizacija na svijetu, stanovnici Kine su se od davnina suočavali sa surovim uslovima života u toj velikoj zemlji. Bilo je veoma bitno pronaći način da se zdravlje čovjeka očuva kako bi bio sposoban da preživi. Najjednostavniji način za stimulaciju cirkulacije krvi i kiseonika je predstavljalo samo kretanje i fizička aktivnost. Vremenom se vježbe rafiniraju i pokreti se povezuju sa vođenjem udaha i izdaha. Sistem takvih vježbi je dobio ime Daoyin (Taoyin) - vođenje (daha) i istezanje (tetiva). Prema neprovjerenim podacima sa praksom  fizičkih pokreta u cilju poboljšanja zdravlja se počelo i još prije 4000 godina, dok su prvi nađeni crteži takvih vježbi nastali između 4. i 2. vijeka p. n. e. Kasnije se osmišljavaju razni sistemi koji imaju za cilj poboljšanje zdravlja. U nekim od njih se oponašaju pokreti tigra, majmuna, jelena, ždrala i medveda, pa je  i osmišljen set vježbi za jačanje tijela pod imenom „Pet životinja".

Sve vježbe su, prvenstveno, kao rezultat imale zdravstveni efekat - umirujući ili stimulišući, povećanje imuniteta i nivoa energije potrebne za izvršavanje zadataka. Kasnije se dolazi do zaključka da vježbe opuštaju tijelo i um, poboljšavaju funkcionisanje autonomnog nervnog sistema, povećavaju mentalni kapacitet i koncentraciju, percepciju i intuiciju, dižu moralne standarde individue,  smiruju um i reakcije na spoljašnje impulse što rezultuje unutrašnjom harmonijom, zadovoljstvom i srećom.

Ovi efekti su prepoznati od strane Daoističkih i Budističkih sveštenika koji su ih uvrstili u svoju dnevnu praksu. Nekoliko vijekova kasnije, u Budističkom manastiru Šaolin dolazi do prvog spajanja ovih vježbi sa borilačkim vještinama a kasnije su, u manje ili više sličnom obliku, postale i  sastavni dio raznih borilačkih vještina i stilova. Vježbe se povezuju i sa tradicionalnom kineskom medicinom, teorijom 5 elemenata i sistemima meridijana i akupresurnih i akupunkturnih tačaka i dobija se kompleksniji ali i uspešniji sistem vježbi za unapređenje zdravlja.

Daoyin vježbe kasnije dobijaju naziv Qigong ili Chi Kung što u prevodu znači disciplinovan rad (gong) na razvoju energije (Qi). Pod Qi ili energijom kinezi podrazumijevaju životnu energiju, dah, krv i pojam se umnogome razlikuje od onoga kako ga prosječni zapadni um razumije - npr. japanci imaju naziv „Ki", indijci  „Prana". Oni su u to vrijeme izmišljali nazive za pojave koji su njima bili jasni, te se dosta razumijevanja gubi u terminologiji. Danas imamo dvije vrste Qigong vežbi - Wai Dan sistem koji se ograničava na razvoj mišića, tetiva i ligamenata i takav sistem se najčešće može vidjeti, kao i Nei Dan u kome se upotrebljava kontrolisano vođenje daha u tijelu uz masažu unutrašnjih organa i dublji razvoj vezivnog tkiva i tetiva.

Prema predanju, osnivač Taiji Quan (Tai Chi Chuan)  je legendarna ličnost, taoistički monah Chang Sang Feng. On je, gledajući borbu  zmije i ždrala došao na ideju da osmisli borilačku vještinu koja bi sadržala način borbe ovih životinja. Principi vještine su se zasnivali na tome da meko i prijanjajuće nadjačava čvrsto i jako, kao što se riboliki oblici dva vrhunska principa suprotnosti, Yin i Yang, međusobno prepliću i nadjačavaju. Vještina dobija ime Taiji (vrhunski principi) Quan (pesnica) i bukvalni prevod bi bio „Borilačka vještina vrhunskih principa" ili „Boks vrhunskih principa".  Vještina se, prema legendi, dalje prenosi i primjenjuje u Wudang Daoističkim manastirima koji su bili poznati i po svojoj mačevalačkoj vještini. Nekoliko vijekova kasnije, pripadnici Chen porodice su došli do znanja ovog sistema borbe.

Sa Chen porodicom dolazimo i do prvih istorijskih i provjerenih podataka. Prema tim podacima, General Chen Wangting je osmislio vještinu miješajući neki od sitema Daoyin vježbi sa Šaolinskim Pao Chui (topovska pesnica) sistemom. Chen porodica je ljubomorno čuvala vještinu u tajnosti do kraja 19. vijeka, kad je naučio prvi čovjek van Chen porodice - Yang Lu Chan. On je sistem promijenio i od tada imamo Yang TaijiQuan. Njegov unuk, Yang Cheng Fu, mijenja sistem još više, otvara ga javnosti i širi dalje. Od Yang sistema nastaju i drugi sistemi kao što su Wu, Wu/Hao a postoji i Sun. Najrasprostranjeniji sistem koji se danas vježba u svijetu je Yang TaijiQuan.

Kineska vlada je kasnije odlučila da sistematizuje ovo znanje i prilagodi ga široj populaciji kako bi poboljšala opšte zdravstveno stanje nacije i smanjila troškove liječenja, te imamo  kraće forme od 24 pozicije i takmičarsku formu od 42 pozicije.

Vremenom  vještina  poprima oblik fizičke vježbe koji liči na borilačku vještinu, ali to nije. Takav stil izvođenja najviše liči na Wai Dan Qigong vježbe sa drugačijom koreografijom, ali se prenosi bez dubljih znanja i informacija - npr. Nei Dan Qigonga - potrebnih za izgradnju tzv. „unutrašnje snage" i stvaranja efekta „gvožđa uvijenog u pamuk". Zbog velikih promjena uslovljenih „opuštenim životnim stilom" većine ljudi koji su bili zainteresovani da ga vježbaju, TaijiQuan dobija epitet „meditacije u pokretu" i stiče veliku popularnost sa ciljem  zdravstvenog i duhovnog oporavka.

Ljepota veštine jeste u njenoj prilagodljivosti - sve što se radi može se prilagoditi mogućnostima osobe koja vježba.

Odgovor na pitanje sa početka može biti bilo koji od navedenih. Pitanje je samo koliko se osobe  žele posvetiti istinskom radu na sebi.

Saša Balanesković, instruktor Snake Style Tai Chi Chuana i Qigonga