Umjesto osude - pokušajte sa podrškom

Kategorija: Spirit & living

Umjesto osude pokušajte da pružite pomoć, razumijevanje ili podršku. Prvo sebi, pa drugima.

Znam momka od 32 godine koji nije mogao da se zaposli. Bio je zbunjen, nije znao šta da radi, kako da nadje posao ni kome da se obrati. Provodio je dane u kući, neraspoložen i nezadovoljan. U porodici, smatrali su ga nesposobnim. Kako su oni to ponavljali, sve više je i sam vjerovao u to. Bio je nesiguran u sebe, od djetinjstva je imao problem da se uklopi u društvu, da ostvari kontakte, bio je stidljiv. Drugi su govorili da nije druželjubiv i izbjegavali su ga. Tako se krug polako zatvarao.

Gledajući ga u takvoj poziciji, prijatelj njegovog oca se prisjetio sebe iz mladih dana i odlučio da mu ponudi posao u svojoj firmi. Privremen, sa malo radnih zaduženja, ali ipak dovoljno za početak. Dovoljno da momak prihvati, da osjeti podršku I da se potvrdi da je uvijek bolje pomoći nego osudjivati.

Darovi nam dolaze na razne načine, pa sam sigurna da je potez ovog čovjeka momku značio mnogo više od samog posla. Nismo svi isti i nismo svi "opremljeni" istim alatima, znanjima ili sposobnostima. Da je tako, možda i ne bi bilo dobro.

Isto tako, znam djevojku od 27 godina koja ima izuzetno dobro plaćen posao, može sebi da priušti mnogo toga. Ona je odlučila da novac troši na skupu šminku, parfeme, nakit, garderobu, uredjivanje stana u kojem živi. Neko bi rekao da ima čudnu potrebu za tim. Neko bi to smatrao nepotrebnim. Neko misli da je sva ta šminka, nadogradjena kosa, savršeno sredjeni nokti... čine čudnom ili čak izvještačenom. Ona bi rekla da ima jaku potrebu da svakog dana izgleda najbolje što može i da želi da čini lijepom sebe i prostor oko sebe. Kolege sa posla su joj govorile da to nije normalno, da previše troši, da "ne zna što će od sebe", da ne misli na budućnost i da bi bilo bolje da štedi makar po malo svakog mjeseca za "crne dane".

Ono što ti ljudi nisu znali da je ona već imala svoje "crne dane", da je izgubila roditelje i da već 10 godina živi sama u iznajmljenom stanu. Njen način da uljepša svoju stvarnost i svakodnevicu je taj - da sebe i stvari čini ljepšim. Pa makar šminkom, mirisima koji je okružuju i lijepim namještajem. Neka košta, ona se više ne plaši gubitka.

Ne osudjujte unaprijed, nikad ne znate kako neko živi svoj život i koje razloge ima za to.

Takodje, poznajem osobu od 37 godina koja poslije rodjenja trećeg djeteta i dugog pauziranja sa radom nema dovoljno novca da živi na način kako želi i kako je nekada živjela.

Čula je priču o osobi iznad koja ima izuzetno dobro plaćen posao. Odmah je rekla: "Srećnica! Da je meni njen život makar na dva dana! Ovako se mučim i jedva preživljavam. Neke Bog pogleda a ove kao mene nažalost zaobidje."

Osjećala se istrošeno, nesigurno, odbijali su je kada bi se povremeno prijavila za neki posao. To je doživljavala kao potvrdu svojih misli da više "nije ni za šta", da nije sposobna i da će ona i njena djeca živjeti u stalnoj oskudici. Konstantno je osudjivala sebe. To radi i dalje.

Sigurna sam da će naći posao čim pruži malo podrške sebi i prestane da vjeruje u strah koji je svakodnevno sputava. Prvo ona mora povjerovati u to.

Do tada, njena rodbina će i dalje misliti i komentarisati da bi ona trebalo više da se potrudi, da je lijena i da je trebalo da razmisli prije nego se odluči i za treće dijete. Ko zna iz kojih razloga razmišljaju tako, koji su im motivi i koje svoje probleme zataškavaju usmjeravajući takve misli i energiju prema njoj.

Za sve nas važi isto pravilo: Umjesto osude pokušajmo da pružimo pomoć, razumijevanje ili podršku. Prvo sebi, pa drugima. Prvo sebi. Možemo uživati u životu. Ima tako mnogo načina za to. Možemo vjerovati da će nas život podržati. Pokušajmo sa tim stavom. Možda i sam život od nas traži malo vjere. A onda itekako zna da uzvrati.

Maja Pejović