O ljubavi, sa Ivanom Kuzmanović

Kategorija: Naš gost

Razgovor o ljubavi - temi koja nas uvijek zanima - sa Ivanom Kuzmanović, autorkom bestselera „Lemurova ljubav", „Manje od tri", „Amor porteno", "Od kada sam se zavoljela VOLIM"

Čini se da ste jedna od rijetkih osoba koja „glasa" za ljubav. Smatrate li da ljudi sve manje vjeruju u pravu ljubav?

-Na moju veliku radost i na sreću svih nas, ja nisam jedna od rijetkih, samo se, s obzirom na moju profesiju, moj glas čuje. A zapravo, okružena sam ljudima koji se bude, razvijaju, vjeruju i šire Ljubav u sebi i oko sebe. Znate i sami da uvijek privlačite ono što želite. Odgovoriću na dio pitanja koji je mnogo važniji, a to je - da li ljudi uopšte vjeruju. Jer da bi u bilo šta vjerovali oni moraju biti u stanju da taj čudnovati osjećaj vjere probude u sebi. To nije lako i ne dešava se samo od sebe kao ni ljubav. Iziskuje prepuštanje, a za to nam je pak, potrebna svijest. S jedne strane, ništa ne ide samo od sebe, s druge strane, kad krene, onda klizi. Odakle nam ideja da su ljudi ranije više „vjerovali u pravu ljubav". Tek sredinom dvadesetog vijeka došlo je do promjene u kolektivnoj svijesti zapadnog čovjeka po pitanju predstava o ljubavi - počelo je razlikovanje zaljubljenosti i ljubavi. Ono što je do sada bila, a često je još uvijek kod mnogih, ideja o pravoj ljubavi, više se odnosi na romantični, strastveni odnos dvije jedinke „koje su sudbonosno zauvjek povezane", nego na ono što Ljubav jeste - a to je proces razvoja svijesti i volja da se taj razvoj podstakne kod sebe i drugog. Taj proces nije ni lak, ni nenaporan, naprotiv, iziskuje našu budnost, pažnju, volju, aktivnost, strpljenje; veoma često je lišen romantičnih, sladunjavih predstava, a strast je prije kontrolisana nego stihijska, naime, ne dovodi do zavisničkih veza i „pomračenja svijesti" kao u zaljubljenosti. Zato se ovaj put ljubavi i naziva putem kojim se rjeđe ide.

Da li se osoba nekako može zaštititi od bola, razočaranja, patnje, tj. da li može „ da igra na sigurno" u ljubavi? Možda da više sluša razum, a manje srce? Ili to ne bi bila prava ljubav?

-Što je snažnija želja da se od bola zaštitimo, pobjegnemo, to je izvjesnije da ćemo ga privući, jer zakon privlačenja radi nepogrješivo, a ne raspoznaje negaciju. Ne možete odbaciti tugu, a zadržati radost, naprosto jer u svijetu dualizma jedno bez drugog nije moguće, odnosno, samo kroz prisustvo suprotnosti je moguće postojanje. Ni u jednoj oblasti života ne može se „igrati na sigurno" jer već sjutra nas može pogoditi meteor ili odnijeti cunami, (o ludom motociklisti da i ne govorimo)..., a mi bismo željeli da u ljudskim odnosima, i to u Ljubavi, budemo „osigurani". A čega se zapravo plašimo? Ko to još nije u stanju da izdrži ljubavnu patnju? I kada je jedanput preživimo, zašto bismo je se plašili, kada smo upravo iskusili to da smo od patnje „jači". Postoji nešto što se zove Zakon manjeg napora i ja ga primjenjujem; on podrazumijeva: prihvatanje, odgovornost i odustajanje od odbrane. Ja se štitim Ljubavlju. Ko još udara na nekoga ko se unaprijed „predao", nekoga ko se ne takmiči, ko ne poteže oružje? Koliko mora biti iskrivljen um onoga koji bi šutnuo kuče koje leži na leđima i čeka da ga pomilujete?
S druge strane, moram da naglasim da Ljubav svakako uključuje mozak. Kada govori samo srce to su razuzdane emocije, „sentimenti bez pilota u avionu" i one su previše promjenljive i kratkotrajne da bi im se moglo vjerovati i na njih osloniti. Za Ljubav je potrebna svijest; mudrost; znanje! A to bez mozga nikako ne ide...

Svjedoci smo čestih tvrdnji da žene intenzivnije vole od muškaraca. Mislite li i Vi tako?

-Ne mislim. Inače vjerujem da su razlike između muškaraca i žena mnogo manje kada je reč o bitnim odlikama ljudskog bića. Znate i sami da je odnos jina i janga 49% : 51%, a napraviše nas kao da smo dvije različite vrste. Ako bih već morala da se zamislim nad dubinom i snagom osjećanja, možda bih prednost dala muškarcima, a razlog je sljedeći: oni od malena suzbijaju emotivnost i sentimentalnost, dok se žene sa tim identifikuju; zato kada ih konačno osjete, moguće je da oni mobilišu više resursa nego žene. Takođe, ženski hormoni su daleko razigraniji, burniji i dinamičniji, a znamo koliko oni mogu uticati i pojačati osjetljivost. Zato se ženama nekada može učiniti da „ vole" više ili da pate snažnije, a da je u pitanju trenutak s kojim se poklopio njihov pms. Ovdje sam govorila o emocijama. Kada govorimo o Ljubavi, tu nema više ili manje, tu nema polova, ni drugih razlika. Ljubav je jedna. Ona Jeste!

Smatrate li da je ljubav prema sebi, samopoštovanje i spoznaja sopstvene ličnosti osnova i polazna tačka za zdravu emotivnu vezu?

- Isključivo. Do te mjere da ne postoji ni jedan drugi način kako bi neki odnos bio ispunjen Ljubavlju. Jer, kako možete dati nešto što nemate? Kako ćete razlikovati svoju potrebu od svoje želje? Kako ćete uopšte umjeti da prepoznate nešto što sami nijeste iskusili, nešto što nije dio vašeg svijeta, vaše stvarnosti? Da li možete razumjeti Kineza dok recituje predivnu zen poeziju? Kako da razgovarate jezikom Ljubavi, ako nijeste naučili jezik? Naravno, velika je razlika između Ljubavi prema sebi i samoljublja. Osoba koja voli sebe nije i ne može biti sebična. Ljubav iz nje kipti, preliva. Životna radost je ispunjava. Ona je srećna! I tek tada može davati bez očekivanja, može biti strpljiva, može se istinski zanimati za dobrobit drugoga.

Da li svi možemo pronaći osobu po mjeri svog srca?

- U svim našim odnosima i kontaktima sa ljudima, mi uvijek nailazimo na ogledala. Kažu da je ono što ne volimo kod drugih, upravo ono što kod sebe ne možemo da prihvatimo. Ali, to je teško priznati. Zato nam je i potrebno osvješćivanje i buđenje. Koliko i kakvo ti je srce, takva će biti i njegova mjera, a kakva mu je mjera takvom ćeš i mjeriti. Ako si pun Ljubavi, nemoguće je da ne mjeriš mjerom Ljubavi, a ako njome mjeriš, svaka je osoba po mjeri tvoga srca. Drugo je pitanje erotske privlačnosti koja mora postojati da bi se dvoje ljudi zateklo u partnerskom odnosu. Ali ona je samo jedan od uslova, a ne dobitna kombinacija.

M .P.